Linkovi
Sastanci Hrvatske Udruge Majpan održavaju se prvog i trećeg petka u mjesecu u caffe baru Žabac u Dalju.
U tijeku je upis članova. Godišnja članarina iznosi 50 kuna, a može se uplatiti kod blagajnika Udruge Marka Stanića.

Majpan

07.06.2005., utorak

Osvrt na ovogodišnje podizanje majpana

Dan je već odavno prešao u svoju drugu polovicu kada je konačno stigao signal da se kreće. Marko i ja smo krenuli uzvodno pješice do iduće skele kako bi pokupili čamac kojim bi otplovili do šume. Čamac je bio u dobrom stanju što je ohrabrujuće s obzirom na put koji je pred nama. Nakon čišćenja čamca predali smo se snazi rijeke da nas odnese nizvodno do naše skele. Doznali smo da Vulin ima problema sa lamom. A baš njegov čamac je uzdanica cijelog pothvata izvlačenja majpana na otvorenu vodu. Vještim manevrima spretno smo pristali uz obalu. Ubrzo je čamac bio krcat stvarima nužnima za preživljavanje u prirodi (usput nabrojimo neke: zastave, pivo, signalne rakete, petrolejske svjetiljke, pivo, kobasice, slanina, kruh, pivo i sl.). Ekipa se skupila na obali te je uslijedilo tradicionalno slikanje prije polaska. Cure koje su u blizini pokušavale izloviti kakvu dunavsku neman su nam pritom pomogle. Slikanje je brzo bilo gotovo jer smo svi bili nestrpljivi da krenemo konačno u akciju. Polako smo se kretali uzvodno Dunavom. Okuka je bila pred nama a komarci iza nas. Uživancija. Čista uživancija. Već sam zaboravio kako je lijepo biti na vodi po finom sunačanom skoro-ljetnom danu. Ekipa se uživjela u 'ulogu'. Pivo se lilo u suha grla a promili su počeli vladati. Već smo se pomirili sa činjenicom da je ekspedicija svedena na tri čamca kada se iz guštika Dunavca pojavila silueta sportskog čamca za prijevoz drveta u ponosnog vlasnika Dragana. Dojurio je do nas parajući valove na rijeci kao da ima konja na pretek a ne osamnaesticu. Za treptaj oka je bio kraj nas i ja sam kao službeni fotograf ekspedicije prešao u njegov čamac. Puno konja i lagan čamac dobitna su kombinacija za uživanje na vodi i bacanje u očaj strpljivih ribolovaca. Dok smo polako klizili površinom pred nama se ukazala grdosija koju daljci nazivaju bijelcem. Brod je svojom snježnom bjelinom bio u potpunom kontrastu sa pozadinom. Za pozdrav a i generalnu probu ispravnosti bengalki jedna je zapaljena na opće oduševljenje članova ekspedicije. Putnici na bijelcu su poskakali sa svojih ležaljki i u trenutku su već bili na ogradi palube i u čudu nam mahali.
Neupućeni bi taj čin objasnili pokušajem predaje bogatih stranih turista hrvatskim gusarima koji harače svakog tko pokuša proći njihovim plovnim putem.
Ekspedicija se polako približavala mjestu iskrcavanja. Ispred nas smo ugledali ekipu iz Limana kako vuče svoj majpan. Svaka čast dečkima, trude se i to je za pozdraviti, ali mi smo za njih ipak veći profesionalci.
Ulazak u rukavac i nailazak prvog roja komaraca probudio je u meni one najgore slike prošlih godina kada smo se češali kao ludi od silnih izljeva ljubavi komarica. Ubrzo se našlo sredstvo za tjeranje komaraca koje čak prekrasno miriši tako da u nedostatku drugog mirisa za izlazak u selo(grad) možete isti koristiti. Kako je fotoaparat bio pun slika trebalo ih je prebaciti na laptop dok je ekipa otišla na kopno da pronađe najlakši prilazni put do stabla. Da Bill i to Gates iz Richmonda mora podizati operativni sustav u uvjetima prosječne gustoće komaraca od barem 124 kom/dm3 pitao bih ga ja može li se operativni sustav bolje napraviti.
Bilo kako bilo nakon nekoliko minuta posao je bio gotov i ja sam se uputio u šumu.
Dečki su se već okupili oko potencijalog stabla i vještim pogledima mjerkali kamo će stablo pasti kada ga odvojimo od životno mu važnog korjena. Oštra pila i dobra sjekira je sve što je potrebno da bi se odradio posao u najboljoj maniri šumskih radnika. Stablo je prvo stučnim pokretima zapiljeno a onda je sjekirom dovršen posao. Složnim guranjem stabla, koje mi se u prvi mah činilo kao ono u vojsci 'guraj zgradu možda se pomakne', uspjeli smo što bi Dalmoši rekli 'navigat' stablo da padne upravo kamo smo željeli. Jedina stvar koja se dogodila a koju nismo željeli ali je bila neizbježna je lom dijela krošnje. Tek kada je drvo bilo na zemlji uvidjeli smo kolika je zapravo grdosija. Vještim premjeravanjem utvrdili smo da je dugačko barem 24m. Uslikali smo se na trofeju kao da smo u prašumi u lovu na tigra te nahranili komarce koje smo uzbunili padom stabla. Stablo je očišćeno od suvišnih grančica koje bi nam mogle smetati pri nošenju kroz šumu. Uslijedila je mala okrijepa prije nošenja stabla kroz šumu. Trenutak istine je došao. Svi smo se po visini rasporedili na strateškim položajima po duljini stabla. Viši članovi ekspedicije su na čelu kolone gdje je deblo deblje a niži članovi prema krošnji. Prva dionica koju smo trebali svladati je bila kratka, svega nekoliko metara, te mi se tada činilo da nošenje neće biti neki problem. Uslijedio je kratki odmor i koordinacija te ponovno dizanje debla i nošenje kroz šumu. Ova dionica mi se činila znatno duljom i težom jer osim što je teren bio neravan i močvaran trebali smo se dobro 'navigat' između stabala. Došavši pred jedan zavoj ispred uspona kojim bi smo se trebali popeti na šumski put malo smo odmorili. Vrijeme dobiveno odmorom smo iskoristili za okrijepu i krčenje pristupa šumskom putu. Deblo je složnim pokretom opet odvojeno od zemlje i nošeno idućih stotinjak metara po šumskom putu što je ipak bilo puno lakše nego li kroz šumu jer je put ravan i utaban i bez prepreka svakojake vrste. Dok smo nosili stablo Matija koji je kao kršan izdanak slavonkog roda s lakoćom nosio stablo iznašao je načina da nas uslika u trenutcima dok smo se patili noseći deblo kroz šumu. Tako je on jednom rukom držao deblo a drugom k'o Lupino stručno lovio trenutke našeg ponosnog posla. Kao rezultat njegovog truda nastala je galerija nezaboravnih slika koja će zasigurno ući u povijest. Uskoro smo došli na mjesto gdje smo ostavili čamce. Kako je šumski put išao paralelno sa Dunavom našli smo se u situaciji da prvo moramo okrenuti deblo a tek tada ga spustiti u vodu do čamaca. Sve bi to bilo lako izvesti da je tlo ravno i bez prepreka, ovako je bilo teže ali na kraju ipak izvedivo. Ljudi su se preraspodjelili kako bi spuštanje najtežeg dijela stabla bilo što lakše. Bilo je pri tom poslu i gacanja u vodi i mokrih nogu ali sve je teklo k'o podmazano. Deblo je uskoro cijelom duljinom bilo u vodi te se spokojno ispružilo kao da nikada nije raslo uvis. Silni su se konji daljske kapetanije udružili i deblo se isprva polako a onda sve brže počelo gibati. Paralo je površinu k'o podmornica. U tren oka smo se našli na otvorenom Dunavu. Još je trebalo obaviti neke poslove na kopnu te smo se mogli početi spuštati nizvodno. Našli smo podatnu lokaciju na kojoj smo pristali te se utaborili. Majpaj je dobro privezan kako se ne bi dogodilo da otplovi bez nas. Vatricu smo naložili i ubrzo je gorjela i svojom toplinom sušila smočena stopala a mirisom pečenja sa ražnjeva poticala želučane sokove da se pripreme za gozbu koja će uslijediti. Peklo se na vatri sve što se moglo jesti: bilo je tu nekoliko vrsta sirovog mesa, kobasica, bureka, čarapa (ovo potonje nije bilo za jelo). Lovačkim pričama i pjesmom kraćeno je vrijeme do smiraja dana. Pivo je natapalo žedne želuce i ujedno služilo i kao aperitiv i kao dižestiv poslije jela. Meso se pojelo u slast a kobasice su se primamljivim cvrčanjem pretvarale u pravu delikatesu. Sunce je još bilo jako visoko na nebu te je trebalo još čekati kako bi se spustila noć i pod čijim bi okriljem krenuli nizvodno. Pričali smo o svakakvim temama ali dominitale su one vezane za majpane koji su davnih godina izvlačeni iz ovih šuma. Noć se neprimjetno počela spuštati te smo polili vatru i žar vodom. Ukrcali smo se u čamce te u tišini krenuli nizvodno. Koliko god je odlazak uzvodno po majpan bio smirujuć i relaksirajuć toliko je tek spuštanje bilo lijepo i ujedno spokojno. Spuštali smo se brzinom rijeke i tek ponekad je lama bila upaljena kako bi ispravili smjer jer k'o što bi rekao Bogart u „Afričkoj kraljici“ : „Ako želiš upravljati brodom pri spuštanju rijekom onda moraš biti brži od rijeke“. Lagano smo se puštali rijekom. majpan nas je svojom krošnjom usporavao tako da i da smo htjeli ići brže to bi bilo teško ostvarivo. Raspoloženje je bilo na visokoj razini čemu je pogodovalo pivo i niska domaćih pjesama koje su se pjevale. A pjesama je bilo raznih...ljubavnih, navijačkih pa sve do domoljubnih. U općoj dernjavi koja je uslijedila kada smo od silnog pjevanja izgubili dobre glasove nismo niti primjetili da smo se približili Limanu. Prava predstava je tek bila pred nama. Uslijedila je koordinacija preko motorola te provjera da li je na obali sve spremno. Čim smo se približili Limanu primjetili smo da je njihova ekipa već podigla svoj majpan što smo pozdravili gromoglasnim pozdravom iz petnih žila. Prošli smo Liman a na našoj skeli su već gorjele signalne vatre. Osim što su vatre gorjele na obali skoro smo i mi gorjeli jer su se signalne baklje na čamcima pregrijale i počele otimati kontroli pa smo ih nekoliko puta vodom gasili. Bengalke koje su dečki s nestrpljenjem gledali konačno su imale priliku pokazati svoju skrivenu svjetlost. Fitilji su pripaljeni i nakon nekoliko trenutaka mrkla noć je proparana intenzivnom crvenom svjetlošću. Pjesma se zaorila opet iz sada već napola promuklih grla. Krici odobravanja sa obale su se u valovima čuli i u čamcima. Vatromet sa obale je započeo. Iza svake ekspolozije rakete čuli su se krici oduševljenja publike. Svjetost se poput fontane raspršavala iznad površine Dunava. Magičan trenutak, mora se priznati. Kada se promatra vatromet iz čamca, vrlo lako se može pomisliti da postoje dva vatrometa: jedan u na nebu a jedan na vodenoj površini. Uskoro smo se našli u blizini obale i samo par trenutaka nas je djelilo od nasukavanja. Brzo smo se iskrcali na obalu i rasporedili uzduž stabla kako bi pripomogli dizanje majpana uz obalu. Konopcima je stablo pričvršćeno i uz odlučni ho-ruk nas koji smo bili podno obale i onih koji su bili na obali stablo je dignuto na vrh obale. E sada je bilo pred nama samo još jedno nošenje stabla. Podigli smo stablo te kroz gužvu radoznalih gledatelja krenuli ka raskrižju. Put je mnogo ravniji i samim time lakši teren za nošenje nego li šuma. Tako smo došli do završne faze nošenja stabla – sokačić prema 'ćošku'. Nešto prije dolaska na 'ćošak' smo ga na znak kolovođe podigli uvis na ruke te k'o kakvi marinci ušli u raskrižje. Položili smo stablo tako da je njezin deblji kraj bio neposredno uz rupu. Uslijedio je mali odmor uz okrijepu. Efekt samog majpana je to bolji što je krošnja bujnija i zelenija. No kako se prilikom transporta teži da krošnja bude što vitkija tu je bilo potrebno naći kompromis, i tako je naš majpan imao krošnju prosječne veličine pa smo ga malo pojačali usadkom. Cijela 'pojačana' krošnja je uljepšana zastavom i neizostavnom litrom rakije. Ekipe su se rasporedile na šest mjesta. Neki su bili na krajevima konopaca, neki na ljestvama za dizanje a neki su čekali pokraj rupe kako bi bili spremni za 'sađenje' majpana. Uz koordinaciju koja je dopirala sa razglasa od vrhovnika ceremonije počelo se sa podizanjem majpana. Rutinirano izvođenje posla u očima neupućenih gledatelja ostavilo je dojam uvježbane i vične ekipe. Samo jednom u ključnom trenutku podizanja majpana ukazali su se problemi ali i njih smo rješili na nama svojstven način, uz puno dreke i dovikivanja, te su se isti riješili. Beli je po običaju bio na mjestu gdje ga se i očekuje u ceremoniji te je svojim vičnim pokretima ruku i nogu namještao 'korjen' majpana u rupu iz kojega se više niti na koji način ne može naknadno pomaknuti. U općoj tišini čulo se samo udaranje malja i uzvici koordinacije među ekipama. Majpan je podignut. Zastava se zavijorila. Majpan je bio na mjestu i mi smo odahnuli jer je sve prošlo bez opasnih i nepredviđenih situacija, jer ipak mora se reći u blizini majpana se nalazilo preko četiri stotine ljudi i djece. Mnoštvo ljudi je klicalo u znak odobravanja.
Tamburaši koji su žarili i palili cijelo veče bili su spremni za veliko finale. Odsvirana-odpjevana je hrvatska himna te je uslijedila večera za stolovima pod šatorom. Na svu sreću ostalo je još vojničkog graha kojega su dvojica iskusnih i prekaljenih kuhara skuhala na takav način da jedino što se mogno učiniti je uživanje u toj deliciji. Uz ovako dobru večeru dobro je leglo i pivo kojega su točili na improviziranom ali zato dobro organiziranom šanku. Kako su komarci bili tretirani nisu nam smetali k'o u šumi, te se na miru dalo jesti i piti. Curama koje su bile kao pomoć u kuhinji svaka čast jer su omogućile da kuhari obave svoj bitan zadatak .
Pošto smo večerali svatko je našao svoju ekipu a proslava se utopila u noć.

Dubravko Požar - Žare



- 14:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #

28.04.2005., četvrtak

Posljednje pripreme za Majpan 2005.

Posljednjih dana se malo spava, a puno dogovara i razgovara.
Pripreme za ovogodišnju proslavu su pri kraju. Najveći dio posla je odrađen.
Uz velikodušnu pomoć naših donatora i sponzora, uspjeli smo osigurati predviđene količine hrane i pića koje ćemo podijeliti svim posjetiteljima.
Podmladak HKUD-a Stjepan Penić Dalj marljivo priprema svoj nastup na proslavi.
Svim medijima poslan je dopis s pozivom da nazoče našoj proslavi i u svojim medijima zabilježe našu proslavu. Nadamo se da će doći i sami se uvjeriti u posebnost ove proslave.
Svečanost se održava u subotu 30. travnja na križanju ulica Antuna Mihaljeva i Zdravka Kovčalije u Dalju.
Program večeri je sljedeći:

19,00 Nastup tamburaškog sastava Mursa iz Osijeka

20,00 Nastup HKUD-a Stjepan Penić iz Dalja

21,00 Doček Majpana na Dunavu

22,00 Podizanje Majpana na raskrižju ulica Antuna Mihaljeva i Zdravka Kovčalije


Dođite i budite naši gosti na proslavi!

- 13:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

10.04.2005., nedjelja

2002.

Prva obljetnica!
Koliko nam je samo bio dug svaki dan u progonstvu, tako je brzo proletilo ovih pet godina slobode nakon našeg povratka u Dalj. Budući da je ovo i peta godina podizanja Majpana, nakon šestogodišnjeg prekida u vrijeme Domovinskog rata, odlučili smo da ovogodišnju proslavu učinimo posebnom. Od mnogobrojnih prijedloga kako da to učinimo, usvojili smo nekolicinu koja je u skladu s našim financijskim i organizacijskim mogućnostima.
Budući da su naši dosadašnji svirači završili karijeru, prijedlog da angažiramo profesionalne tamburaše jednoglasno je i s oduševljenjem prihvaćen. Na preporuku našeg prijatelja Velibora Živkovića, dogovorena je svirka tamburaškog sastava Žeteoci. Ove godine obnovljene su i aktivnosti HKUD-a Stjepan Penić iz Dalja, pa smo zamolili članove HKUD-a da svojim programom uveličaju našu proslavu, što su oni, na obostrano zadovoljstvo, rado prihvatili. Prethodne godine za sve nazočne kuhali smo grah, no međutim polovica graha nije pojedena, a dosta posjetitelja ostalo je gladno. Razlog za to je nedostatak prikladnog prostora na kojem bi posjetitelji mogli na primjeren način konzumirati hranu. Pronašli smo odgovarajuće rješenje. Osiguran je šator širine 6 metara i dužine 15 metara s pripadajućim stolovima i klupama.
Tamburaši, kulturno-umjetničko društvo i šator postali su sastavni dio naših budućih proslava.
Mnogi naši posjetitelji se pitaju kako uspijevamo osigurati sve to, a osim toga i besplatno dijeliti hranu i piće. Proslava se financira isključivo dobrovoljnim prilozima prijatelja proslave. Kako se povećavao broj posjetitelja proslave, tako se povećavao i broj donatora. Osobito su velikodušni mladići koji se nazivaju čoškaroši. Oni su nasljednici ljudi koji su ovu tradiciju održavali godinama i doveli na današnje mjesto. Najveće im je zadovoljstvo vidjeti sretne i gostoprimstvom iznenađene posjetitelje proslave. To zadovoljstvo ne može se platiti niti kupiti nikakvim novcem. Posjetitelji kada vide da je sve besplatno i volonterski, i sami rado pripomognu feštu i donesu poneku gajbu piva ili nekog drugog pića. Svaka donacija je dobrodošla.
Tradicija podizanja Majpana u Dalju stara je preko sto godina. Naša je želja očuvati tu tradiciju u izvornom obliku. Stoga smo ove godine odlučili drvo rušiti ručno, sikerom i testerom, kao i naši stari. Također smo, nekoliko dana prije proslave, organizirano otišli u šumu odabrati najbolje drvo. Nakon dugotrajne šetnje šumom, odabrali smo drvo i dobro ga označili kako bismo ga mogli pronaći na dan proslave, jer šuma u ovo doba godine vrlo brzo mijenja svoj izgled. U to smo se uvjerili kada smo došli po drvo i dugo lutali šumom da pronađemo već odabrano drvo.
Novosti koje smo uveli zahtijevale su bolju organizaciju i raspodjelu obveza. Ja sam dobio zadatak da vodim ekipu koja ide po drvo. To je najodgovornija zadaća na proslavi jer podizanje Majpana je vrhunac fešte. Za tako važan zadatak odabrao sam dečke u koje imam apsolutno povjerenje i za koje sam mogao jamčiti da će dati sve od sebe i drvo donijeti na čošak.
Po drvo smo krenuli sa tri čamca. Zastave su se ponovno vijorile, a odbor za ispraćaj nam je poželio sreću. Sreće, na žalost, nismo imali. Dunav je ove godine bio iznenađujuće niskog vodostaja za ovo doba godine, pa smo do drveta morali dugo pješačiti. To je, međutim, bila samo lagana šetnja u odnosu na ono što nas je čekalo u povratku do čamaca. Trebalo je taj isti put nazad prevaliti s drvetom dugim 22 metra na ramenima. Nakon što smo s mukom pronašli označeno drvo, oborili smo ga na tradicionalan način, sikerom i testerom. Drvo je bilo visoko i prilično debelo, "j­ako do gore", što bi rekao naš prijatelj Čiko. Pred nama je bio put dug oko kilometra. To nije bio jedini problem. Ponijeli smo nedostatne količine piva i sokova, pa smo bili žedni, a žedni su bili, ali naše krvi, i komarci koji su zujali svuda oko nas. Noseći drvo, nismo bili u mogućnosti braniti se od komaraca, pa su oni svoju žeđ lako mogli ugasiti. Nakon nekoliko stajanja zbog odmora, uspjeli smo drvo donijeti do čamaca i pustiti ga Dunavom do Dalja. Položili smo ispit. Ekipa koja je dobila zadatak donijeti drvo, opravdala je ukazano povjerenje i uspješno dovezla drvo na bajer.
A na čošku... Spektakl!
Na binu su se smjestili izvrsni glazbenici iz tamburaškog sastava Žeteoci, a ispred bine masa ljudi je plesala i uživala u svirci. Prije našeg dolaska nastupio je i podmladak HKUD-a Stjepan Penić. Njihov nastup smo vidjeli u reportaži Slavonske televizije koja je snimala proslavu. Šator je bio pun ljudi koji su uživali u izvrsno pripremljenom grahu. Ove godine se tražila porcija više, a skuhali smo dvije stotine porcija. Uz tako dobru hranu i izvrsnu svirku puno se i pića popilo. Ubrzo je potrošeno pivo koje smo pripremili, ali spasili su nas anonimni donatori koji su sa svih strana donosili piće. Vlasnici nekih trgovina u Dalju su čak otključali svoje objekte, iako je već bilo prilično kasno, i donirali nam potrebne količine piva i sokova. U konačnici smo, pri povratku prazne ambalaže, prebrojali 30 gajbi piva. Osim toga popijeno je i desetak kartona soka i tridesetak litara vina.
Godišnjica povratka obilježena je na primjeren način, mi smo odradili svoj dio posla odlično, a postavili smo i neke nove standarde koje smo u nadolazećim godinama samo podizali na još viši nivo.
By Profa!

- 20:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.03.2005., nedjelja

Povratak otpisanih

Prošlo je skoro godinu dana od moga posljednjeg posta.
U međuvremenu sam shvatio definiciju bloga :-), pa ću to početi i poštivati te ću voditi dnevnik.
Za ljude koji su zainteresirani za dolazak na ovogodišnju proslavu proslavu podizanja Majpana nekoliko informacija.
Proslava će se održati u večernjim satima u subotu 30. travnja na križanju ulica Antuna Mihaljeva i Zdravka Kovčalije u Dalju.
Za svirku je angažiran tamburaški sastav MURSA iz Osijeka.
U šatoru širine 6m i dužine 15 m dijelit će se besplatne porcije graha.
Nadamo se da ćemo uspjeti i piće osigurati.
Uskoro se javljam s novim vijestima.
Nadam se. :-)

by Profa

- 19:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.05.2004., nedjelja

2001.

Prošle su nas godine napustili neki ljudi, a ove 2001. godine smo mi sami odlučili ignorirati preostale ljude kojima je vlastiti interes ispred svega. Ipak, brojnost nam se povećala. Pridružili su nam se naši mještani koji žive i rade u inozemstvu, a koji su saznali da smo obnovili tradiciju podizanja Majpana. U toj "trgovini" ljudima čoškaroši su odlično prošli. Riješili smo se profitera, a priključili su nam se sjajni ljudi koji će skupa s nama tradiciju podizanja Majpana podići na jedan viši nivo od običnog starog slavonskog običaja.
Nekada su mladići, uz pomoć prijatelja, u tajnosti podizali Majpan ispred kuće voljene djevojke. Taj običaj zadržao se u nekim slavonskim mjestima do današnjih dana. Međutim, u mjestu Dalju, podizanje Majpana više ne simbolizira ljubav mladića prema djevojci. Mještani Dalja, uglavnom Hrvati, Majpan su podizali davno prije drugog svjetskog rata. Drvo se dovozilo čamcima preko Dunava, a uvijek se podizalo ispred katoličke crkve i na još nekoliko mjesta povremeno. U godinama nakon hrvatskog proljeća 1971. godine, uslijed raznih pritisaka i strahova, Majpan se više nije podizao ispred crkve. Na sreću ta lijepa tradicija nije prekinuta. Nastavili su je mladići i djevojke, takozvani čoškaroši, premjestivši podizanje Majpana na čuveni čošak. Čošak je križanje današnjih ulica Antuna Mihaljeva i Zdravka Kovčalije, a udaljen je pedesetak metara od Dunava.
Svih tih godina na Majpan se isticala hrvatska zastava. Majpan je postao simbol hrvatstva u mjestu Dalju. Na žalost, ta prekrasna tradicija, grubo je prekinuta za vrijeme Domovinskog rata, kada je većina Hrvata prognana iz Dalja. Našim povratkom 1998. godine obnovili smo ovu nama najdražu tradiciju.
Pripreme za organizaciju proslave 2001. godine počele su mjesec dana prije proslave. Predloženo je da se ove godine kuha grah, jelo koje se u cijelom svijetu tradicionalno priprema za praznik rada 1. svibanj. Glavni kuhar osječkog restorana "Bijelo-plavi", naš čoškaroš Antonijo Hum, preuzeo je brigu o pripremi 150 porcija graha. U prijepodnevnim satima 30. travnja donijeli smo razglas na čošak i pustili glazbu. Na repertoaru je bio Škoro i ostali tamburaši. Dan je bio sunčan i topao. Negdje oko 14 sati pripremili smo se za polazak čamcima po Majpan. Ovoga puta smo imali i odbor za ispraćaj. Na bajer nas je došlo ispratiti tridesetak ljudi. U silnom uzbuđenju zaboravili smo odvezati čamac. Naš pokušaj vožnje sa zavezanim čamcem nije uspio, pa je naš polazak na trenutak zaustavljen. Taj mali propust izazvao je smijeh ljudi na bajeru. Iz drugog pokušaja smo uspjeli krenuti. Svaki od tri čamca nosio je veliku hrvatsku zastavu. Bio je to lijep prizor vidjeti kako se vijore hrvatske zastave na čamcima koji plove našom granicom na Dunavu. Za nešto manje od sat vremena došli smo na željeno odredište.
Pronaći pravo drvo za Majpan nije baš jednostavan zadatak. U to se brzo uvjerio i Beli, jedan od legendarnih čoškaroša, koji je demonstrativno sjeo na zemlju i odlučio, uz bocu piva, pričekati dok mi ne pronađemo drvo. Na njegovu nesreću komaraca je bilo u izobilju pa je nesretnik neprestano mahao rukama i sočno psovao komarce. Prvo drvo koje smo oborili bilo je dobro, ali je pri padu pukla krošnja, pa smo morali tražiti drugo drvo. Kada se traži drvo, nužno ga je pogledati sa svih strana, jer s jedne strane može izgledati ravno, a kada ga pogledate s druge strane uvidite da je drvo grbavo. Upravo se to dogodilo s drugim oborenim drvetom. Tek kada smo ga srušili primjetili smo da je grbavo. Prilikom rušenja trećeg drveta ponovno je pukla krošnja. Tek iz četvrtog pokušaja smo pronašli zadovoljavajuće drvo. Drvo je iznešeno na Dunav, a usput smo pokupili Belog, koji se sve vrijeme borio i svađao s komarcima. Puštanje Dunavom proteklo je uz razgovor i obnavljanje uspomena. Bez ikakvih smo poteškoća Majpan uznijeli na bajer i donijeli na čošak. Našim dolaskom podigli smo atmosveru na čošku. Grah je bio skuhan i mi smo ga spremno dočekali. Približavanjem večeri na čošku se okupljalo sve više ljudi. Oko 20 sati pridružili su nam se naši svirači i fešta je počela. Na žalost, vrijeme će pokazati, da je to bila posljednja proslava s ovim sviračima i možda njihova posljednja zajednička svirka. Nedugo nakon proslave njihov sastav je raspušten i oni su prestali svirati. Ostat će nam u lijepom sjećanju i uvijek ćemo im biti zahvalni za sve što su učinili za našu proslavu..
Ovu večer svirali su veselo i bez velikih pauza. Uz svirače i piće koje se dijelilo dodatno je popravilo raspoloženje nazočnih ljudi. Vrijeme je bilo za podizanje Majpana. Rupu je po običaju iskopao Borac. Nakon što smo uspravili Majpan, svirači su zasvirali hrvatsku himnu i veselica je nastavljena. Sada smo se i mi koji podižemo Majpan opustili i mogli slobodno popiti pivo. Veselje je potrajalo do iza ponoći kada su se polako počeli razilaziti posjetitelji kojih je te večeri bilo oko 400.
Popijeno je 23 gajbe piva, nekoliko kanistera vina i nekoliko kartona soka. Međutim, polovica graha nije pojedena iako je grah bio odličan. Odlučili smo utvrditi uzrok toga i dogodine ga promijeniti.
by Profa


- 23:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.05.2004., nedjelja

Kohortino gostovanje u Dalju

Prošlo je godinu dvije od kako mi je Profa pričao o tradiciji podizanja Majpana koju su on i njegovi prijatelji obnovili u Dalju. Već onda sam izrazio želju vidjeti taj događaj. Igrom slučaja, prošlo je još jedno ili dva podizanja Majpana dok nas Profa nije pozvao u goste.
Brzo je pao dogovor sa Krunom i Igorom oko odlaska u Dalj. Još jedna ekipa Kohortaša dogovorila se za odlazak u Dalj. Konačno je došao 30.04. , dan kada se podiže Majpan. Po Krunu i mene došao je Igor, usput smo svratili do trgovine gdje je Kruno dogovorio da nam se sačuvaju sokovi i mineralne te gajba piva. Sjetio sam sa kako je Profa rekao da se zna okupiti toliko ljudi da im ponestane pića i dobro im dođe svaka gajba «sa strane».
Put prema Dalju prošao je u odličnom raspoloženju. Druga ekipa se već nalazila u Dalju. Ulazimo u mjesto i polako se vozimo prema Profinoj kući. Ispred nas se pojavljuju slavonska seljačka kola puna mladih u narodnim nošnjama. Raspoloženje sve više raste. Ljudi izlaze na ulice i gledaju ovu veselu povorku. Konačno dolazimo do Profine kuće. Na čošku, gdje se podiže Majpan , već se okupilo nekoliko stotina ljudi. Na pozornici postavljenoj na samom čošku, okupljene zabavlja tamburaški sastav Žeteoci. Vidim da će ova noć biti zanimljiva. Ulazimo u dvorište jedne kuće i tamo nalazimo drugi dio ekipe. Oni se već zabavljaju uz «osječko». Sa lijeve strane toči se «osječko» a na desnoj strani dvorišta nalazi se vojni šator gdje se može pojesti grah i to besplatno. Prava narodna veselica! Šime kruži između ljudi, snima folkloraše, tamburaše i općenito atmosferu kamerom. Luka i Srećko lagano pijuckaju pivo i uživaju.
Atmosfera se sve više zagrijava. U jednom trenutku okupljeni kreću malom ulicom prema Dunavu. Saznajemo da je tamo doček «čoškaroša» koji uskoro stižu vukući Majpan rijekom.
Došli smo u veselom raspoloženju na obalu. Po ljudima primjećujem iščekivanje trenutka kada će se «čoškaroši» pojaviti sa Majpanom. Polako se u daljini naziru svjetla čamaca. Uzbuđenje raste dok se čamci polako primiču okupljenom mnoštvu. U jednom trenutku, iz čamaca se zaorila pjesma « Oj hrvatska mati» uz upaljenu baklju. Mislim da se svakom prisutnom koža naježila. Uz oduševljenje okupljenih, čamci pristaju uz obalu. Njihov dolazak prati i mali vatromet. Ugođaj kakav se samo poželjeti može. Ljudi se polako vraćaju prema «čošku». Na ekipi «čoškaroša» ostaje posao vađenja Majpana iz rijeke koji i nije baš lagan. Mora se dobro paziti da se slučajno ne slomi stablo. Mi se vraćamo na «čošak» gdje se veselica nastavlja. Primjetno je kako se sa nestrpljenjem očekuje dolazak Majpana. Konačno, uz najavu, na čošak dolazi desetak daljskih momaka noseći Majpan uz veliko oduševljenje prisutnih.
Između ekipe padaju zadnji dogovori prije početka podizanja. To i nije baš lagan posao i treba dosta vještine i koordinacije između ljudi da bi se Majpan podigao kako treba. Pripreme završavaju i Majpan polako kreće u visine. Jedna ekipa ga polako diže dok drugi hvataju uže koje drže kao osigurač ako nešto krene naopako. Podizanje traje 10-ak minuta. Priključujem se ljudima i hvatam uže želeći biti dio te svečanosti. Konačno, uz veliki pljesak okupljenih Majpan se podigao u visine. Iznad nas se podiglo 22 metara visoko stablo a na njemu se ponosno zavijorila hrvatska zastava. Primjetan je bio ponos svih «čoškaroša» . Oni su otišli na zasluženu okrjepu pod šator a mi smo se vratili veselici. Uskoro nam se pridružio Profa. Zapjevali smo zajedno stare slavonske i hrvatske pjesme uz pratnju Žeteoca. Kod nas se našao i šal Kohorte što je dodatno zapalilo atmosferu među nama. Ljudi su se polako razilazili ali se naša ekipa nije dala. Tek kada su Žeteoci odsvirali zadnju pjesmu znali smo da je, na žalost, kraj veselju. Otpjevali smo još nekoliko pjesama Kohorte i himnu NK Osijek, a potom se vratili u dvorište. Trebalo je pomoći ljudima sklopiti šator i unijeti sve ostalo u kuću. Usput smo mi, koji smo zaboravili nešto i pojesti, probali taj grah koji su svi hvalili te večeri.
Na kraju, pozdravili smo se sa Profom i dečkima i krenuli put Osijeka. Normalno, u autu smo komentirali tu večer. Svi smo bili oduševljeni. Nismo stigli niti do Osijeka a već je pao dogovor za dolazak iduće godine. Pozvao nas Profa ili ne!
by Osječanin

- 09:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.05.2004., petak

2000.

Potaknuti prošlogodišnjim uspjehom i nošeni velikim entuzijazmom, u organizaciju proslave podizanja Majpana 2000. ušlo se vrlo ambiciozno i s velikim zahtjevima. Organizaciju su vodili Slavko Ištuk, Džanko Vatroslav i Zdenko Koričić. Dogovoreno je da će se za jelo pripremiti tri praseta i janje na ražnju. To je zahtijevalo dosta novaca, pa se krenulo po kućama skupljati dobrovoljne priloge. Novac je prikupljen, ali je ostala gorka činjenica da su se pojedinci (imućni) skrivali i zbog toga je odlučeno da nikada više nećemo skupljati priloge na taj način.
Osvanuo je 30. travanj 2000., bio je to lijep i sunčan dan.
Tradicija je Majpan dovesti Dunavom. Prve dvije godine smo improvizirali i Majpan dovozili traktorom iz šume Porić. Budući da je bilo zabranjeno prijeći na suprotnu obalu Dunava, zamolili smo Zagorca, iskusnog ribara, da nas vodi u potragu za Majpanom. U potragu je krenulo petnaestak ljudi u četiri čamca. Kao i uvijek raspoloženje je bilo na visokom nivou i jednosatna vožnja čamcem je brzo prošla. Pred sam kraj vožnje jedan događaj nas je lijepo nasmijao. Neiskusan u vožnji čamcem, Andrija Šimić, uspio je ispasti iz čamca u hladni Dunav i tako otvoriti kupališnu sezonu 2000.
Kao što je i obećao Zagi nas je doveo u mladu vrbovu šumu. Naš zadatak bio je pronaći drvo za Majpan. Drvo odabrano za Majpan mora zadovoljavati neke uvjete: drvo mora biti vrba, visoka dvadesetak metara, što je moguće ravnije, imati lijepo oblikovanu krošnju. Mislili smo da pronaći drvo neće biti neki osobiti problem, ali smo se prevarili.
Dunav je čudljiva rijeka i iako je jedini od velikih rijeka muškog roda, prevrtljiv je i nepredvidiv. Ponekad je toliko velik pa poplavi veliku vojvođansku ravnicu, a ponekad toliko mali da veći brodovi ne mogu njime ploviti.
Toga dana Dunav je, uz pomoć podzemnih voda, potopio šumu u koju smo došli tražiti Majpan. Iako smo se prije nekih petnaestak minuta smijali Andriji i zahvaljivali Bogu što mi nismo ispali u Dunav, bilo nam je suđeno da se i mi okupamo toga dana. Bilo je nemoguće odsjeći drvo bez kupanja. Odluka je donesena u trenutku. Majpan se mora donijeti na čošak. To je značilo kupanje i moj brat Darko Stanić i ja, a za nama i ostali, bez predomišljanja smo, obučeni i obuveni, zagazili u hladnu vodu. Majpan je pronađen, srušen i izvučen na Dunav. Budući da Dunav teče brzinom oko 4 km/h, a pred nama je bio put od oko 7 kilometara, očekivalo nas je 2 sata puštanja Dunavom. To vrijeme smo proveli u razgovoru, osvježavajući uspomene iz prošlosti i sunčajući se na lijepom proljetnom suncu. Pristali smo i iznijeli Majpan na obalu. Sljedeća prepreka bila je podići Majpan na bajer visok desetak metara. Taj smo problem riješili pomoću užadi kojima smo vezali drvo na tri mjesta, uzvukli ga uz bajer i odnijeli na čošak. Zadatak je uspješno obavljen. Ove godine nismo ostali gladni. Ostatak čoškaroša, koji nisu išli po drvo, također su uspješno odradili svoje zadatke. Prasci i janje bili su pečeni i gozba je počela. Na čošak polako pristižu brojni mještani Dalja, a oko 20 sati nam se pridružuju i naši, sada već tradicionalni, svirači Brane crni & Company.
Najveći dio novca potrošen je na nabavku prasaca i janjeta, pa smo kupili nedostatne količine piva i sokova. Međutim, ni ove večeri, nisu zakazali anonimni sponzori. Gajbe piva i soka samo su stizale i nitko nije ostao gladan i žedan. Te večeri osobito raspoložen za ples i piće bio je naš Borac, koji je valjda proslavljao pravilno iskopanu rupu.
Prije podizanja Majpana, iznad krošnje, postavlja se hrvatska zastava, a na najnižu granu krošnje veže se boca pića, uglavnom tradicionalne slavonske rakije. Dok smo se pripremali za podizanje, prišla nam je žena u crnini noseći bocu rakije. Objasnila nam je da je tu bocu rakije njen pokojni suprug pripremio baš za ovaj Majpan. Čika Pavu smo svi znali i dobro smo se sjećali koliko se veselio svakom podizanju Majpana. Prihvatili smo tu bocu i zavezali je na Majpan, čika Pavi u čast.
Uz dosta vike i bezbroj "stručnih" savjeta Majpan je uspješno podignut. Čošak je bio prepun ljudi (oko 300) koji su uživali u fešti, jer upravo zabave i veselja najviše nedostaje u našem mjestu. Te večeri popijena je 21 gajba piva.
Bila je to posljednja godina na kojoj je vladao povratnički entuzijazam. Već sljedeće, 2001. godine, napustili su nas pojedinci kod kojih je splasnulo povratničko raspoloženje, a prevladao osobni interes.
Nas čoškaroše to nije obeshrabrilo i već smo počeli planirati sljedeću proslavu.
by Profa

- 00:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kohorta na fešti podizanja Majpana

Iako je podizanje Majpana fešta lokalnog karaktera i namijenjena mještanima Dalja, ove godine sam pozvao u goste ekipu Kohortaša Shimobus. Dečki su se odazvali pozivu i dali svoj doprinos fešti. Materijalni i zvučni. Ostaće zabilježeno da su upravo Kohortaši ostali do kraja fešte pjevajući posljednje pjesme uz izvrsni tamburaški sastav Žeteoci. Očekujemo uskoro Osječaninov izvještaj s fešte.
by Profa

- 00:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.05.2004., srijeda

1999.

30. travanj 1999. godine bio je sunčan dan. U novoobnovljenoj kući Zdenka Koričića, u prijepodnevnim satima, okupila se ekipa čoškaroša i uz pivo dogovarali podizanje Majpana. Većina daljskih Hrvata se tada još nije vratila u svoje domove, pa nije bila planirana velika fešta. Nas desetak skupilo je novce, kupili smo dvije gajbe piva, nešto vina, sokova, mineralne i litru pelinkovca. Kupili smo meso za čobanac i namjeravali ga kuhati u malom kotliću. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, počelo je dolaziti sve više ljudi i već tada mi je bilo jasno da proslava podizanja Majpana neće biti ono što je nekada bila. Ubrzo se plan promijenio i odlučeno je da se čobanac kuha u dva velika kotlića. Prije domovinskog rata po Majpan se odlazilo u šumu preko Dunava. Budući da je to sada druga država, odlučili smo po Majpan otići u šumu Porić. Brane Vulin došao je traktorom na čošak, ekipa je veselo uskočila u prikolicu i pravac Porić. Tu zapovijed, "Pravac Porić", Brane Vulin doslovno je shvatio i provezao nas traktorom najkraćim putem do Porića, preko vinogradskih prtenih puteva i dobrano nas protresao i zaprašio. No ništa nije moglo pokvariti naše dobro raspoloženje. Budući da nismo svi stali u prikolicu, jedan dio ekipe je došao autima. Našli smo se u planini i kroz šljivik spustili se u Porić. Nakon dolaska u Porić vrlo brzo pronalazimo odgovarajuće drvo, režemo ga i tovarimo u prikolicu. Međutim, zbog većeg dijela drveta izvan prikolice, krošnja se vuče po zemlji. Problem je riješen tako što je naš veliki prijatelj Saša Duvnjak Čaškire sjeo na početak Majpana i tako napravio ravnotežu. Krošnja je bila spašena. Uz manje poteškoće uspijevamo doći do asfaltirane ceste koja prolazi kroz Dalj Planinu. Tu donosimo odluku da se provezemo kroz Erdut i malo reklamiramo Majpan. Iznenađeni mještani Erduta su nas u čudu gledali, neki su nas pozvali da se zaustavimo i popijemo piće, ali Majpan je morao na čošak. Na pola puta između Erduta i Dalja dobivamo pratnju. Na motoru APN4, malo ispred nas, malo iza nas, jahao je Partić, ljuti gardist duge plave kose. Kada smo došli na čošak, tamo se već skupilo jako puno ljudi, ali to je bio tek početak fešte. One dvije kupljene gajbe piva pretvorile su se u desetak gajbi koje su donijeli ljudi koji su naknadno došli. Ubrzo zatim dolaze naši svirači, Brane crni & Company i tada počinje prava fešta. Spremili smo se za podizanje, ali naišli smo na problem. Dragan Rupčić u narodu poznatiji kao Borac, legenda koja kopa rupu u koju se postavlja Majpan od kada ja znam za Majpan, iskopao je pogrešno rupu. Netko od čoškaroša je više popio i pogrešno objasnio Borcu kakva je rupa potrebna. Sreća naša da se u blizini našao Ivica Kovačević Beli, on je uz hrpu komentara popravio rupu i sve je bilo spremno za podizanje. Oko 22 sata Majpan je podignut, a na vrhu Majpana ponosno se zavijorila hrvatska trobojnica. Tada sam, na trenutak, zaboravio na slavlje. Vidjevši prvi puta nakon rata hrvatsku zastavu visoko na Majpanu nešto me je stislo u grudima i tada sam se sjetio svih onih godina bez Majpana provedenih daleko od rodne kuće. Sjetio sam se i onih koji su živote izgubili u obrani domovine, a nekada su s nama podizali Majpan. Danas ulice nose njihova imena. Sjetio sam se naravno i Ivana Fabijanca Rigana, čovjeka koji je na čošku podigao puno Majpana, a ovoga nije dočekao. Iz tih sjetnih misli prenuo me zagrljaj i pivo koje mi je ponudio Vatroslav Džanko Mapet i ja sam se vratio zabavi. Slavlje je potrajalo do dugo u noć, a mi se čoškaroši nismo mogli načuditi tolikom broju nazočnih ljudi (preko 200). Zbog toga smo bili neopisivo sretni i ponosni jer naš je Majpan prevazišao čoškaroše i čošak i postao simbol svih Hrvata mještana Dalja. Tu večer je popijeno 12 gajbi piva. Bio je to znak da se za iduću godinu bolje pripremimo.
by Profa

- 21:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Uvod

U tijeku su pripreme za izradu web stranica Hrvatske Udruge Majpan Dalj. Dok se stranice ne izrade na ovom blogu pisat ću sve zanimljivosti vezane uz ovu tradiciju. Prvo što slijedi je serijal koji će opisivati podizanje Majpana od 1999.god. do 2004.god.
by Profa

- 19:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2005  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Što je to Majpan? Zašto se podiže? Više o ovom lijepom slavonskom običaju saznajte na ovom blogu.